Djetinjstvo

      Moj sin je došao u pravom trenutku, baš u onom trenutku kad sam počela odrastati. Mislite da me uozbiljio? Ne. Nego mi je produžio djetinjstvo. Ponovno gledam crtiće, ponovno se igram dječjim igračkama, ponovno tražim odgovarajuće oblike koje mogu ubaciti u odgovarajuću rupicu, ponovno sam u svijetu žarkih boja, koliko se samo veselim što ću ponovno bacati lopte i igrati nogomet, koliko samo jedva čekam graditi s njim dvorac u pijesku, koliko samo jedva čekam crtati jednostavne oblike na papiru, bojati slikovnice. Koliko samo jedva čekam utrkivanje biciklima. Igrati se igre skrivača, učiti brojati, pisati slova, povlačiti kose i ravne crtice. Doživjeti prva prijateljstva, prve ljubavi. Čekati Sv. Nikolu, čekati Zubić vilu, čekati Djeda Mraza, tražiti pisanice. Brojati zvijezde, gledati oblake i od njih stvarati oblike. Čitati priče za laku noć. Raditi šator ispod pokrivača. Toliko toga nas čeka maleni moj dječače.
     Tako je to, kako se prepustiš i kako doživiš tako i živiš, tako se osjećaš. Prepustite se djetinjstvu dok su vam dječica mala, a onda vam dolaze unuci i opet živite djetinjstvo, ono zapravo nikada ne prestaje, živiš ga do smrti. Sve je do tebe kako izabereš. Baš kao Petar Pan ne želim odrasti nikada, odrasli su dosadni i nemaju mašte. Živjeti djetinjstvo znači živjeti sreću za koju vam nije potrebno ništa osim pozitivnog duha. Dok živjeti ozbiljnost zahtijeva previše. Odgovornost ne želim izbjeći, samo ne mogu svom duhu dopustiti da ga zaokupe obaveze u potpunosti. A tebi hvala, što postojiš i što si mi produžio najljepše doba života maleni moj! ❤